|
TORNJAK – BOSANSKA DIKA, BLAGO I PONOS!  Prvi zapisi o tornjaku i njegovim tjelesnim mjerama i osobinama na području Bosne i Hercegovine potiču iz 1067. godine. Opisan je u hronici bosanskih franjevaca. Tada su svećenici zabilježili postojanje tornjaka, kao vjernog čuvara vlašićkih torova i stada ovaca. Pretpostavlja se da je u svoju domovinu BiH, i postojbinu – Vlašić došao s doseljenim nomadskim narodima iz nekadašnje Perzije, sa tibetanskog mastifa.
Postoje pisani dokumenti o životu tornjaka na tlu BiH stari hiljade godine. Hroničari su ovog psa registrirali prije deset stoljeća pod nazivom Kanis montanus - planinski pas, a od davnina ga je naše domaće stanovništvo nazivalo Tornjak. Tornjak je kao autohtona pasmina registrovan 9. 5. 1981. godine pod imenom "Bosansko-hercegovački pastirski pas - tornjak".
Nažalost, tokom posljednjih tridesetak, a posebno tokom posljednjih petnaestak godina, “rat” za tornjaka se rasplamsao. Čini se da najveću odgovornost za to snose bosanskohercegovačka neuređena država, nepostojanje zakonske regulative i nacionalizam. Nesložnost i neorganizovanost kinologa iz BiH je najveći problem koji stoji na putu međunarodnom i zvaničnom priznanju najstarije autohtone pasmine pasa tornjaka. Uz to, sve balkanske zemlje pokazuju veliku zainteresovanost za ovu rasu, svi ga svojataju i mašu nekim papirima, svi bi ga kao svoje nacionalno blago. Neki su čak predlagali da ga se nazove “balkanski pas”. Išli su na sve, samo da BiH ne postane članicom evropske kinološke asocijacije.
Bilo kako bilo, naš tornjak, “živi” sa privremenom dozvolom pod rednim brojem 355 u FCI. Priznat je pod nazivom bosanskohercegovačko-hrvatski pastirski pas. Bilo je to 2007. godine. Hrvatska je uspjela sa oko hiljadu svojih tornjaka (ako ih je imala i toliko) nekako se “prilijepiti BiH (koja u ovom trenutku ima oko 2.000 tornjaka).
Bog će ga dragi znati kako je i kojim igrarijama tornjak registriran kao bosansko-hrvatski, iako je od 9. 5. 1981. bio registriran kao autohtona bosanskohercegovačka pasmina.
Neki kažu da su najviše pometnje u cijelu ovu zbrku unijeli Hercegovci. Ipak, čini se, da sporo formiranje jedinstvenog Kinološkog saveza BiH ili bar asocijacije (nakon Dejtonskog perioda BiH) išlo je na ruku šarlatanima i prekrajačima bh. historije, istorije ili povijesti. Tornjaci su krupni psi sa vrlo snažnim i skladnim oblikom tijela. Imaju dugu dlaku sa poddlakom, sa osnovnom bijelom bojom i flekama po tijelu i glavi. Dlaka je tako složena da ga štiti od svih vremenskih nepogoda. Plemeniti su, miroljubivi, vjerni, plemeniti, snažni, skladani i čvrsti psi, prelijepog izgleda koji mu daje višebojna ili dvobojna gusta i duga dlaka, sa karakteristično nošenim kitnjastim repom. Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran. Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima, oprezno agresivan prema životinjama i drugim psima napadačima na gospodara, dom, tor i stado. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvaća volju gospodara i lahko prihvaća obuku. To je pas koji se uči, a ne dresira. Prosječna visina do grebena odraslih mužjaka je 65 - 70 cm, a ženki 58 - 65 cm, prosječan obim grudi kod odraslih mužjaka je 88 - 92 cm, a kod ženki 73 - 77 cm. Prosječna težina odraslog mužjaka je 35 - 50 kg, a kod ženke 28 - 40 kg. Ne sporimo da je tornjak cijenjen i u Hrvatskoj. Naprotiv. Ponosni smo na to. Ali, nek se zna da je tornjak bosanskohercegovački pas. Svakako narod ne može biti vlasnik jedne pasmine jer psi ne poznaju ljudske granice i oni mogu biti vezani jedino za podneblja. Eto u BiH čak na granicama drže tuđe pse, po gradskim ulicama vodaju pit bulove, rotfajlere, njemačke ovčare, dalmatinere, pekinezere… I nikome ne smeta. Čak ni tornjaku, koji, vjerovatno svjestan, svoje dominacije, ljepote, plemenitosti, snage, sabura, tolerancije, izdržljivosti… na njih gleda kao na drage goste u BiH. Sve dok ga ne uznemire ili ne naljute. E, tada proradi bosanski inat i pasjaluk… |
